Jedan od trenutaka

von Sanja Ojkić, Sonntag, 15. November 2009 um 19:17 Jutro, negdje na zapadu, manje divljem, više psihotičnom, spava se brzo, dan živi pored nas dok mi jurimo pokušavajući dovršiti sve poslove i obaveze tog dana. Jutro počinje zimskim mrakom, svjetlo sijevnu, prvi pogled pada na meteorološku stanicu ("Wetterstation"), vremenska prognoza za taj dan...kaže danas će padati snijeg...uzdahnem i stavim metlicu sa balkona pored vrata, ponijet ću je, ko zna, možda ću večeras posle posla morati odkopavati auto...Ovaj zapadnjački snijeg više ne raduje kao nekad...

A nekad, nismo imali meteorološku stanicu, već smo snijeg slutili po pritislom dimu iz svih voćinskih dimnjaka, po dimu koji se šuljao našim avlijama i tjerao izgladnjele vrapce da se sklanjaju u šupu, da prespavaju na mlinu za podmetu...Šupa za drva bila je puna uredno naslaganih cjepanica, "broja-veličine" koji paše u naš šporet i u kaljevu peć, mirisalo je na osušenu koru hrasta, na sirće. Sepeti su bili podstavljeni vrećama od KAN-a i uree, koje je djed ušivao šilom i špagom namazanom sa nekom crnom mašću između crvenih pruteva, da se ne rasipaju komadići kore kad se drva nose u kuću. Pred snijeg je bilo iznimno mirno i tiho, tišina koja nije imala odjeka. Prve pahulje su padale brzo, nestrpljivo se lijepeći za ispucalu koru starog oraha, mahovinu na starom, biber crijepu nad pecanom...pretvarale se u kap na dlanu radoznale djece koja ispružene ruke i širom otvorenih očiju zamišljaju prvu grudvu snijega.

Snježne večeri u Voćinu, veličanstveno lijepe, ne mogu se lako zaboraviti. Pao je mrak, ali ga snijeg učini svjetlim, tišina obavija ušuškano selo, svaki korak se utopi u snijegu ne praveći nikakav zvuk. Ralica još nije prošla kroz selo, centar bez ijednog auta, osvijetljen bezbrojnim padajućim zvjezdicama. Ponosni borovi uz rijeku, objesili su grane pod slojem jastučastog snijega i zamišljam gorostase na pozornici kao dvorske dame, koje se su podigle haljine gracioznim pokretom da bi se poklonile gledaocima, poklonile zimi, koja im podari paperjaste halje...Predivna scena za Laru i doktora Živago, nedostaju još samo praporci, takve slike daju mašti na volju, bar u jednom trenutku. Hm, koliko trenutaka ima jedan život...nedovoljno, premalo, prekratko... Veličanstvena slika puna harmonije i neopisivog mira snježne noći Voćina još uvijek zabasa kroz misli dok čekam na semaforu i gledam kako prolazi zimska služba sa zastavicama, žutim svjetlom, čujem kako sol udara o auto...još jedna zima koja opet neće biti kao ona nekada, nego još samo jedan oblak sa par pahuljastih zvjezdica na display-u wetterstation...

"Ponosni borovi uz rijeku, objesili su grane pod slojem jastučastog snijega i zamišljam gorostase na pozornici kao dvorske dame, koje se su podigle haljine gracioznim pokretom da bi se poklonile gledaocima, poklonile zimi, koja im podari paperjaste halje..