Krijesnice (iz 2009)

Vrijeme je godišnjih odmora, pa je i naša grupa utihnula, a osmi mjesec — avgust ili kolovoz — vrijeme je kada su Voćin i Brđanska bili sve, samo ne utihnuli.

Osmi mjesec počinjao je s onim „kabanica milija“, pa se nastavljao s „mijenja se i gora i voda“, a mi smo uživali u još nekoliko dana školskog ferija. Bilo je to vrijeme kada se završavalo s runjenjem kukuruza u „smjeni“ od 7 do 12 sati, dok sunce ne pripeče u krov na tavanu. Čistio se tavan, pripremao za novu berbu. Kace su se natapale već danima vodom, da drvo nabubri, jer će uskoro biti pune šljiva.

Mame i tetke marljivo su kuhale pekmez od ranih, žutih šljiva u onim velikim kotlovima u kojima se zimi topila mast. Nije bilo važno koliko staklenki — samo da je polica u špajzu puna, pa makar sve sljedeće ljeto završilo u šćavi. Ribale su se flaše od „Amara“, donesene od Agića i „Anđelije“, jer će trebati za kuhani paradajz — koji je ove godine rodniji nego ikad, posebno „volujsko srce“!

Cirkulari u komšijskim avlijama danima su pilili (a i po živcima), spremali su se „Gajevi“ okorci i papučke bukve u šupe, pripremalo se za zimu… Ljeto je polako pokazivalo da odlazi: jutra su bila hladnija, ravnice od Bokana pa nadalje prekrivene slojem tanke izmaglice, jezera su se ohladila, dani su bivali kraći… a mi, dječurlija bezbrižna, uživali!

Jer bilo je to vrijeme kirvaja i šatri, „cigana“ i „zida smrti“. Iste šatre, isti „cigani“ osvanuli bi u Kometniku, Voćinu, Ćeralijama — nije bilo važno koji i čiji svetac, samo da se slavi!

Ringišpili su se okretali, „narančasti meci“ i svakakvi štekećući „strojevi“ parali su uši. Dobivali bismo kojeg „crvendaća“ od djeda i bake i odmah ga trošili na licitarska srca s ogledalcem, đerdane od pjenastih roza‑žutih bombona. Kupovale smo one „zlatne“ prstenčiće u obliku cvijeta ili leptira, s malim sjajnim kamenjem — to je bilo dok smo još mogle naći odgovarajuću veličinu, jer su bili štancani samo „za djecu od 3 do 8 godina“. Poslije su bili jako zanimljivi „srebrni“ lančići s početnim slovom imena, a ostavljali su crni trag oko vrata već nakon 3–4 kupanja.

Kod „cigana“ je sve odzvanjalo Tinom Turner koja je baš svake godine (ama baš svake!) pjevala „What's love got to do with it“, a mi skupljali sitniš za koji žeton. Igrao se fliper, Phoenix (u to vrijeme hit igrica!), pa stolni nogomet, a svi su već bili „probali kak je vruć stol iza golmana“ i dobili po prstima. A „Zid smrti“… e to je bila jedna od najviših građevina kod nas — izniknula za jedan dan, a isto tako brzo nestala već sljedeći. Motori su nam probijali uši, a mi se čvrsto držali za drvenu ogradu i „hrabro“ promatrali motorista, nadajući se da neće doći skroz do ruba, do naših prstiju.

Bilo je to vrijeme „Traubisode“, okretala se pečenka, pekli dizani kolači s makom i rogačem u krušnoj peći, lubenica se hladila zajedno s flašama piva u bunarskoj vodi, u alovu iz kojeg su nekad krave pile vodu. Rođaci i komšije, za punim stolom, pokušavali su se nadglasati u „jako važnim“ diskusijama — jer je Peri pukao remen na kombajnu, pa kako, pa zašto…

I tako je izmicalo ljeto. Sezona pečenjaka se završavala, bile su to posljednje večeri kada se ložila vatra, pekli — tj. ugljenisali — pečenjaci, a mi s crnim ustima i zubima jurili okolo igrajući se skrivača. To su bile i posljednje večeri kada su se mogle vidjeti krijesnice — treperile su kao mali lampaši… kao i naša sjećanja, koja imamo bez obzira na to na kojim geografskim širinama danas živimo, a koja nas uvijek vrate u djetinjstvo.

Eto malo sjete i sjećanja...

"Crvendać"