Jedan od trenutaka

von Sanja Ojkić-Zrna, Sonntag, 15. November 2009 um 19:17 Jutro, negdje na zapadu, više ne divljem, nego psihotičnom, spava se brzo, dan živi pored nas dok mi jurimo pored prozora koji ugledaju više svjetla nego mi. Jutro počinje zimskim mrakom, svjetlo sijevnu, prvi pogled pada na "wetterstation" ili uređaj na kome se očitavaju vlaga i tlak zraka, temperatura, pa čak i vremenska prognoza za taj dan...kaže danas će padati snijeg...uzdahnem i stavim metlicu sa balkona pored vrata, ponijet ću je, ko zna, možda ću večeras posle posla morati odkopavati auto...Ovaj zapadnjački snijeg više ne raduje kao nekad...

A nekad, nismo imali wetterstation, već smo snijeg slutili po pritislom dimu iz svih voćinskih dimnjaka, po dimu koji se šuljao našim avlijama i tjerao izgladnjele vrapce da se sklanjaju u šupu, da prespavaju na mlinu za podmetu...Šupa za drva bila je puna uredno naslaganih cjepanica, broja koji paše u naš šporet i u kaljevu peć, mirisalo je na osušenu koru hrasta, na sirće. Sepeti su bili podstavljeni vrećama od KAN-a i uree, koje je djed ušivao šilom i špagom namazanom sa nekom crnom mašću između crvenih pruteva, da se ne rasipaju komadići kore kad se drva nose u kuću. Pred snijeg je bilo iznimno mirno i tiho, tišina koja nije imala odjeka. Prve pahulje su padale brzo, nestrpljivo se lijepeći za ispucalu koru starog oraha, mahovinu na starom, biber crijepu nad pecanom...pretvarale se u kap na dlanu radoznale djece koja ispružene ruke i širom otvorenih očiju zamišljaju prvu grudvu snijega.

Snježne večeri u Voćinu, veličanstveno lijepe, ne mogu se lako zaboraviti. Pao je mrak, ali ga snijeg učini svjetlim, tišina obavija ušuškano selo, svaki korak se utopi u snijegu ne praveći nikakav zvuk. Ralica još nije prošla kroz selo, centar bez ijednog auta, osvijetljen bezbrojnim padajućim zvjezdicama. Ponosni borovi uz rijeku, objesili su grane pod slojem jastučastog snijega i zamišljam gorostase na pozornici kao dvorske dame, koje se su podigle haljine gracioznim pokretom da bi se poklonile gledaocima, poklonile zimi, koja im podari paperjaste halje...Predivna scena za Laru i doktora Živago, nedostaju još samo praporci, takve slike daju mašti na volju, bar u jednom trenutku. Hm, koliko trenutaka ima jedan život...nedovoljno, premalo, prekratko... Veličanstvena slika puna harmonije i neopisivog mira snježne noći Voćina još uvijek zabasa kroz misli dok čekam na semaforu i gledam kako prolazi zimska služba sa zastavicama, žutim svjetlom, čujem kako sol udara o auto...još jedna zima koja opet neće biti kao ona nekada, nego još samo jedan oblak sa par pahuljastih zvjezdica na display-u wetterstation...