Baš kao iz bajke...

von Sanja Ojkić-Zrna, Sonntag, 10. Januar 2010 um 09:28 Vikend negdje na samozvanom zapadu, nedjelja ujutro, snijeg pada. Ulične svjetiljke prolile narandžastu svjetlost po snijegom pokrivenim ulicama, čineći bezoblični grad čak i lijepim. Snijeg sakriva sivi asfalt koji nas okružuje, moglo bi se skoro govoriti o zimskoj idili, ali već sutra, osvanut će ulice pokrivene slanom, prljavom, sivom bljuzgavicom, krenut će rijeka auta, žurit ćemo se da dođemo blagovremeno na posao zaboravljajući sve, nemajući vremena da poslušamo i vidimo...

...Voćin pod snijegom, snježi već treću noć, treći dan, rano jutro, vani polumrak, bjelina snijega ogleda se u tamnom nebu, prkoseći, nedozvoljavajući mu da ga proguta. Vani je tiho, skoro da čujem tišinu, snijeg upije svaki zvuk, tako da se jednolično grebanje lopate sa šper-pločom po putu ispod prozora čuje u nekoj nevidljivoj daljini. Provirujem kroz prozor, tražeći pogled kroz ledenu čipku na staklu što je isplete hladni dah noći. Sve je bijelo, jedva da se razaznaje gdje završava ulica i počinje korito Voćinke. Žubor rijeke postao je tiši, kao da se njen tok promijenio, udaljio od naše ulice.

Kaljeva peć širi ugodnu toplinu kroz dnevnu sobu, svi još spavaju, samo je djed budan i zgrće snijeg po dvorištu. Oblačim „Yassa“ zimsku jaknu, oko vrata mi šal od crvene vune, baka ga ga naštrikala u kompletu sa rukavicama, onim bez prstiju. Vani mi hladni dah još mračnog, snježnog jutra, protrlja obraze. Stari orah izgleda dostojanstveno ispod bijelog odijela, krov bunara pokriven je debelom, bijelom perinom...prizori kao iz bajke.

Iz ničeg se začuje zvuk ralice, ogromnog traktora kojim se izvlače trupci stoljetnih hrastova sa obronaka Papuka, klaparaju lanci, prvi, najdeblji sloj snijega biva začešljan u stranu. Mali, narandžasti most u debelom bijelom plaštu postao je za broj veći, koraci mi škripe, propadaju, prtim si put, bijeli, snježni slap poleti sa ograde, rasu se nad rijekom.Voćinka teče stidljivo, klobuci repuva se objesili pod bijelim šubarama, tu i tamo izviruju iz vode bijeli kupovi, kamenje se šćućurilo ispod njih, a zid se zaogrnuo sa ponjavom posjedjele mahovine.

Borovi, gorostasi pokraj rijeke, objesili grane pod težinom snježnih jastuka, neke se već utopile, nestale u snijegu...Šeta se mirna, zimska tišina kroz ulice Voćina, još usnulog ispod bijelih vrhova Papuka...