Sedmo nebo

Još koji dan pa ćemo proslaviti još jednu Novu godinu, jednu u nizu od mnogih, koje sa nestrpljenjem čekamo i još većim ispraćamo, u nadi da će nam sljedeća sigurno biti bolja. Poštanski sandučić opet pretrpan šarenim, reklamnim prospektima, slike ukrašenih stolova sa čašama šampanjca i blistavim svijećnacima šuljaju se u psihu običnog potrošača i vuku ga u kupovinu, kao da je to posljednji Božić pred apokalipsu. Tržni centri samozvanog zapada, vrve od lica koja jure za još kojim poklonom, a poslije će vrvjet od daroprimaca koji će taj isti poklon, u strogoj tajnosti, vratiti, jer im je mali, veliki ili jednostavno nepotreban. Zamrzivači u samoposlugama su puni našopanih pataka, gusaka, pura, onih sa mekanim, crnim kostima, jer su kao i sve ovdje, "nešto" brže rasle od naših, koje su čeprkale po dvorištima i gutale zrna kuruza. Mi nismo imali patke na novogodišnjem i božićnom stolu, pekla se pečenka sa rumenom, hrskavom, ljepljivo-slatkom korom...

Badnjak je, linoleum u bakinoj kuhinji se sija, pločice u predsoblju već uglancane, čak je i poklopac od šporeta sa saksijama muškatlina koji su tu prezimljavali, podignila i počistila rasute komadiće kore sa osušenih hrastovih cjepanica, propalih kroz pruće krtola dok ih je djed donosio u kuhinju. Ispod stola zavezan bijeli smotuljak u krpi od gaze, cijedi se sir, zelenkasta surutka kaplje u crveni, otucani vanglin. Bit će buhtli sa sirom i pekmezom od žutih šljiva. Na stolu plastični stonjak sa par rezova oštrog noža, zdjela mljevenog mesa, u limenom tanjuru naslagani listovi kiselog kupusa, za sarmu. Na sudoperu, na debeloj, istrošenoj, drvenoj dasci, čeka šunka da je djed isječe za isti lonac sa sarmom. Vani snježi, sivkasti dim se šulja po dvorištu, gori vatra u krušnoj peći, danas će peći pečenku, a sutra će osvanuti na božićnom stolu. Skupit ćemo se svi, cijela familija, spojit će se svi stolovi iz naših kuhinja, bijeli, uštirkani stonjaci prekrit će žute fleke od vrelih raljki. Čak će i brižno čuvani tanjuri iz skupih servisa naći svoje mjesto na božićnom stolu, bar jednom godišnje, da vidimo da ih imamo. Danas se posti, nije lako izdržati sve te privlačne mirise, još privlačnije poslije mršavog doručka, žganaca sa prženim, kiselim kupusom. Za ručak se kuva gra', al' onaj bez sušenih kobasica, baka će još da ga zapeče u rerni, da bar bude malo slađi. Obećali su nam da će večeras unjeti slamu u kuhinju, do tada mora sve biti skuhano i spremljeno u hladni špajz. Kitimo malu smreku zasađenu u prevelikoj drvenoj saksiji sa koje otpada u duguljastim ljuskama izbljedjela, zelena boja, tata je za prošlu Novu godinu kupio u onom rasadniku, kraj Zvjernjaka. Kugle su prevelike, ali nema veze, moja omiljena kugla, srebrna, sa nacrtanim, bijelim snješkom nalazi mjesto s one, nezaklonjene strane. Šareni, zlatni, crveni lančići gmize okolo-naokolo, par ptičica, sjajnih sa bijelim repom zakačila sam pored moje kugle. Samo nam je onaj ukrasni vrh prevelik za našu malu smreku koja se ni ne vidi od brda ukrasa, tu i tamo viri koji bodljikavi patrljak kroz mrežu sjajnih, šećernih bombona. Mama juri po sobama sa usisavačem, namrštena na slamnatu ideju, al' ajd'...Ispekla je četiri velike tepsije kolača, kiflice sa orasima, mađaricu, počupanu katu i, moje omiljene, sedmo nebo. Prekriva veliku zdjelu sa francuskom salatom i nosi u špajz, koji se pretvara u mali raj, pun mirisa koji se miješaju sa prodornom notom domaće rakije, jer su u špajzu i buradi sa rakijom, koja se posebnim staklenim cugom vadila za goste, a i za domaće...

Baka sprema simplu sa pomiješanim žitom, kuruzima, orasima, pokojom jabukom, u sredini je žuta svijeća...Smračuje se brzo, zimski, ulazi djed sa naramkom žute slame...bit će darmara...

Jedan od Božića ispraćen tradicijom i punim stomakom, prošetao je ponovo na kraju i ove godine mojim mislima kroz djetinja, bezbrižna sjećanja, bilo je to onda, nekad, davno...