Vile Voćinske

von Sanja Ojkić-Zrna, Donnerstag, 1. Oktober 2009 um 20:34

Nekad davno, tako počinju sve bajke, pa i one od moje bake, kaže ona da su postojale vile, da su noću igrale kolo oko vatre, da su im duge kose i haljetci vijorili, samo teško onome koga su one uzele sa sobom u kolo...nije mu bilo više spasa.... Smračuje se, a tek je 5 prošlo, zahladilo je, ali u lad'ci, ispod šporeta, naslagane su iverice, šušte osušeni ajdamaci, stari listovi "Večernjaka", kutija šibica, sa simbolom svjetskog prvenstva u streljaštvu u Osijeku '80 i neke, broji još 7 drvaca...može se založiti.Ugodna toplota dija iz stare kaljeve peći, a izmedju dvije šamotne ploče je mala pukotina u glini, pa se vidi jedan titravi, crveni plamičak. Idem pogledati vatru, otvaram teška vratašca od lijevanog željeza, pa kroz proreze na drugim vratašcima, kroz one što liče na orijentalne prozore neke kućice u Kairu, vidim usijali žar, a tu i tamo poskoči koja iskrica. Cjepanica od agaca ima grubu koru, runi se, osušena je, dobro će goriti, čuće se pucketanje.Iz kuhinje se osjeti miris pečenih kesteni, cvrče na plotni na šporetu. Svi zarezani, a oni pečeni, već su "zinuli" kroz taj prorez. Nestrpljivi, ne čekamo da se ohlade, nego nespretnošću dječijih prstiju pokušavamo očistiti vrelu ljusku dok jagodice bride od toplote. Hm, fina motorika...treba još napraviti koje "umjetničko djelo" od kolaž papira, vježbati prste u sjeckanju omiljenih boja sa škaricama.Mlijeko, doneseno od teta Jele, je provrelo, treba ga skloniti brzo sa plotne dok se klobuk od bijele pjene ne prevali preko ruba zelene ranjike. Čuju se koraci u dvorištu, dolaze kumovi da odigraju koju partiju "Šnapsa", opet ću moći crtati kvrge...(obično je kum gubio)...Idem donijeti par jabuka iz podruma, one male, sitne, crveno-žute su najslađe i najmirisnije, (takve danas ovdje ne mogu kupiti ni pod naznakom "bio")...Izlazim, a hladni zrak, donesen nekim vjetrom iz kestenika, protrlja mi obraze, požurujem se, a srce drhti, prisjećam se u najnezgodnijem trenutku (a kad bi inače?), bakinih priča o vilama. Gledam u nevidljivo, crno, trebala bi to biti staza do šupe i podruma, izbjegavam pogledati tamno nebo boje indiga, produžujem korake i samu sebe hrabrim kada mi pod stopalom zašusti opalo lišće sa orasa......Danas se pitam, gdje su te vile, zašto me danas ne povedu i odvedu kući, tamo......tamo gdje smo spavali najbezbrižnijim snom, budili se u izmaglici sunca, tamo gdje su zore mirisale na rosu, a rijeka šumila kroz krošnje četinara...tamo...u Voćin...