Sretna još jedna Nova...

von Sanja Ojkić-Zrna, Montag, 4. Januar 2010 um 20:23

Još jedan od posljednjih decembarskih dana se gasi, mjesec obasjava pobijeljele ulice i travnjak pored Voćinke, ledeno inje, poput plašta, obrglilo svaku vlat trave, iglice visokih smreka, ariša, jela, čineći ovo veče dostojanstvenim, u bijeloj haljini, prepunoj prosutih kristalnih zvjezdica.

Voćinka, nabujala od otopljenih snježnih kapa sa vrhova Papuka, žuri, preskače i najveće kamenje na svom putu, sa glasnom hukom pjeni se kod velikog slapa ispod mosta na centru. Šetam opustjelim ulicama, centar ukrašavaju par svijetlećih zvončića i pokoja pahulja. Ulično osvjetljenje baca žutu, sanjivu svjetlost po posijedelom raskršću. Miris sivkaste izmaglice iz voćinskih dimnjaka štipa oči. Ulice već usnule, sa pokojim žmirkavim prozorom čine ovu noć bajkovitom.

Pred očima mi prošetaše slike sjećanja na neke prošle godine, parkirališta ispod lipe prepunog auta sa zaleđenim staklima, glasna muzika izleti iz diska pri svakom otvaranju škripavih vrata, čuje se stakleni zveket čaša podignutih u zrak posljednji put u ovoj staroj godini. Odbrojavanje je počelo, broji se već sitno, …3, 2, 1! Svjetlo nestade u trenutku vremena bez broja i opet bljesne, osvijetli novi dan jedne Nove 1980 i neke, prolomi se stakleni zvuk nazdravljanja…

Pogleda, suznog od pomiješanih emocija, zagledah se u mjesec na vedrom, voćinskom nebu, u vječitog životnog saputnika, mraz mi protrlja zacrvenjele obraze, žurim, koraci mi odjekuju, poznaju ovu ulicu, poznaju njene sjene…

Voćin mi donese opet pun džak tuge i radosti koje svejedno svaki put zavolim, jer me vode u neke daleke trenutke postojanja, mirisa, zvukova koji uče i obogaćuju ovo kratko postojanje…

Voćinska brda nestaju sa obzora okupana sivom izmaglicom daljine, tužno, sporo, polako se vraćam ovovremenskom postojanju i već želim nazad…